U latinskom jeziku postoji pet deklinacija:
- 1. ili a-deklinacija
- 2. ili o-deklinacija
- 3. deklinacija, za:
- konsonantske osnove
- i -osnove - 4. ili u-deklinacija
- 5. ili e-deklinacija
Imenice se dekliniraju na sljedeći način:
...od genitivna jednine uklonimo nastavak karakterističan za datu deklinaciju. Time smo dobili imeničku osnovu na koju ćemo vezati nastavke za dalje padeže.
Npr. servus, -i , m. = rob. Genitiv jednine jest servi, uklonimo -i i dobijemo serv-, te na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: dativ jednine glasi servo, akuzativ glasi servum itd.
Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: amicus, -i, m.
Amicus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda.
Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.
Tradicionalni izgovor
- ae i oe čitaju se kao e
- i se ispred samoglasnika čita kao j
- c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k
- ch se čita kao h, osim u iznimkama kao Christus [Kristus]
- ngu se pred suglasnikom čita kao ngv
- ph se čita kao f
- qu se čita kao kv
- rh se čita kao r
- th se čita kao t
- s se između samoglasnika čita kao z
- ti se pred vokalom, i kad je nenaglašen, čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada se čita kao ti
- x se čita kao ks, a y kao i
Klasični izgovor
Vrijede pravila kao i za tradicionalni s malenim iznimkama:
- c se čita kao k
- ae se čita kao aj
- oe se čita kao oj
- s se čita kao s